Олег Валецкий (prom1) wrote,
Олег Валецкий
prom1

Боснийская армия в Ираке

Статья из журнала "Свободная Босния"(Slobodna Bosna)http://www.slobodna-bosna.ba/ с воспоминаниями ветеранов армии Боснии и Герцеговины о службе в Ираке в составе "коалиционных" войск возглавлявшихся американцами.Армия Боснии и Герцеговины согласно Дейтонскому договору и по решению международной "Контакт-группы" созданна из неприятельских друг другу в войне 1992-95 года частей сербов(Воско Республики Сербской),хорватов(Хорватско вече одбранэ)и мусульман(Армия Боснии и Герцеговины).В силу этого их воспоминания ее ветеранов служивших в Ираке и цены так как во первых их тяжело обвинить в пристрастности как к американцам так и к иракцам.
Так как дабы читать статьи на сайте журнала,надо иметьоплаченный приступ то статью поставил под кат
Bosanskohercegovački vojnici u Iraku.Slobodna Bosna.08.01.2009
Bosanskohercegovački vojnici u Iraku
U PAKLU IRAKA ZA ŠAKU DOLARA
Od odluke Predsjedništva BiH o upućivanju pripadnika Oružanih snaga naše zemlje u Irak prije tri i po godine, kroz ovu misiju je prošlo 288 bh. vojnika i oficira, od kojih su neki u Iraku bili i dva puta; ekskluzivno za SB vojnici-povratnici iz Iraka govore o tome kako su doživjeli i preživjeli misiju, o bogatim američkim bazama i iračkom siromaštvu, bosanskim civilima na privremenom radu u Iraku, te o svojim motivima za dobrovoljni odlazak u rat
Saveznički vojnici, predvođeni Amerikancima, počeli su misiju kao osloboditelji, ali su se pretvorili u okupatore Iraka
“Prvi put nisam ni bio toliko svjestan gdje idem. Bilo je dosta entuzijazma, zamišljaš kako to sve izgleda, nikada u životu nisam vidio pustinju... Kada smo sletjeli u Kuvajt, izađem iz aviona, i topao vazduh mi puše u lice, k'o iz rerne. Pomislim, vjerovatno je od avionskog motora koji se hladi. Siđem, hodam nekih dvjesto metara, a ta vrelina i dalje. I onda shvatim - to ti je to, pustinja...”.
Poručnik Admir Jusupović (34) bio je dva puta u misiji u Iraku: prvi put prije tri godine, kao komandir Jedinice za uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava, i drugi put 2007./'08. kao oficir za vezu u Bagdadu. Obje misije trajale su po šest mjeseci. Kao i kod većine drugih bh. vojnika, Admirov glavni motiv za odlazak u Irak bio je novac:
“Nisam imao riješeno stambeno pitanje i u tome sam vidio priliku. Znamo svi kakva je nemoguća misija danas u BiH zaraditi neki novac, a pogotovo kupiti stan ili kuću. Ali opet, nije to neka ogromna suma. Pored onoga što sam zaradio, morao sam dići i kredit za stan. Za šest mjeseci možete zaraditi maksimalno između 30 i 35 hiljada KM, a da ne potrošite ni feninga na druge stvari. Uglavnom nemate ni potrebu da trošite, sve vam je osigurano. Imate dolje te razne PX prodavnice, gdje možete kupiti tehniku po relativno povoljnim cijenama. Ja sam, recimo, kupio laptop za hiljadu dolara koji ovdje košta dvije hiljade. Tako, tu se malo potroši... A što se tiče hrane i pića, to je sve obezbijeđeno”, priča Jusupović.
OSLOBODIOCI ILI OKUPATORI
Prvi šok po dolasku u Irak bila je velika razlika u temperaturi. Živa na termometru znala se podići i do plus 60 stepeni.
“Srećom, procenat vlažnosti vazduha je veoma nizak, tako da je relativno podnošljivo. Problem je kada idete dalje prema jugu, gde je stepen vlažnosti veći. To je teško za disanje”, kaže Admir.
Dvije najfascinantnije stvari za Jusupovića u iračkoj misiji bile su američka logistika, s jedne strane, i siromaštvo lokalnog stanovništva, sa druge:
“To je toliko kontradiktorno - šta sve imate u američkoj bazi, od opreme, svih mogućih vrsta jela, pića i ostalog, a onda, kada izađete iz baze, vidite taj narod koji još uvijek živi nomadskim životom - šatori, burad za vodu koju moraju puniti... U jednom šatoru je porodica, u drugom su koze, u trećem kamile. Djeca bosa, u poderanoj odjeći... po kontejnerima je bolji izbor. Onda, fascinantna je ta spoznaja da odatle zapravo potiče civilizacija, kultura. Kada sam bio komandir jedinice, bili smo u oblasti između Eufrata i Tigrisa, gdje je kuća rođenja Božjeg poslanika Ibrahima (Abrahama), pa onda viseći vrtovi Babilona... Bosna je opet koliko-toliko tehnološki napredna zemlja, ali onda odete dolje i vidite da se ustvari ništa nije promijenilo, da je sve onako kako je bilo hiljadama godina ranije...”.
Kontakt između vojnika koalicijskih snaga i Iračana je dosta ograničen, priča nam major Nebojša Janković koji je, kao i Jusupović, u Iraku bio dva puta.
“Nismo imali kontakt u smislu nekog razgovora i slično. Iračane smo uglavnom viđali kada izađemo na teren, pored puta, i obično nam mašu i traže da im bacimo hranu, vodu... Više smo kontaktirali sa iračkom vojskom, koja tamo već prilično kontroliše situaciju. Bili su zajedno sa našim predstavnicima i na ispraćaju našeg kontingenta, kao i poljskog, rumunskog, mongolskog... Siromaštvo je naročito izraženo u tim južnim dijelovima gdje žive šiiti, jer je Sadam pripadao sunitima pa je više razvijao te dijelove. U samom Bagdadu ne osjeća se toliko siromaštvo kao u drugim dijelovima zemlje, posebno u ruralnim područjima”, kaže Janković.
“Kada su Amerikanci tek došli 2003., koaliciju su svi gledali kao oslobodioce. Sada, to njihovo zadržavanje u Iraku počinje da liči na okupaciju, što su i oni sami kasnije priznali - da su okupatori. Iračani su u početku razmišljali: 'U redu, oslobodili ste nas diktature i hvala vam na tome, hajde sad idite kući'. Međutim, svako ima svoj neki interes...”, priča Jusupović. “U prvoj misiji, skoro svaki drugi, treći dan smo izlazili iz baze u konvojima i radili na područjima gdje se nalaze neeksplodirana ubojna sredstva. Oko svakog tog područja možete vidjeti Iračane koji tu rade, bave se poljoprivredom. Jednom nam je prišla jedna djevojčica, ubola se, pa smo joj previli ranu... Nekad zastanemo, pa im damo vodu ili nešto hrane dok rade... Ta jedna obična flaša vode je za njih bila nešto ogromno. U početku smo se plašili, poučeni iskustvom iz rata ovdje. Znate već - kad se nema, pa je dijete za onu jednu bombonu u stanju da istrči pod točkove auta... Onda, može doći i do toga da vam naprave zasjedu. Ljudi su tamo potpuno nepredvidivi i nikad ne znate šta će se desiti - danas je ovako, sutra onako.”
BOSANSKA LOGISTIKA
Kao što je to valjda slučaj i na bilo kojem drugom mjestu na planeti, i u Iraku postoji univerzalni jezik - svi znaju za novac i ako imate dovoljno novca, možete uraditi šta god zamislite, kaže Jusupović. Iračani ne mare previše za državne vlade i parlamente, a onaj kojeg najviše poštuju je šeik - u svakom selu, za svaku odluku, njegova je “zadnja”.
“Bili smo jednog dana na terenu i čistili mine, kad dolazi Amerikanac i kaže nam da je šeik koji je zadužen za to područje ljut i hoće da nam naplati što smo mu 'uzurpirali' zemlju. Sve se vrti oko para. Jednom su Amerikanci htjeli tamo da prave neke vodovode za stanovnike i vlasnik zemljišta im je rekao: 'Dajte dva miliona dolara i možete praviti.' Amerikanci su bez obzira na to krenuli sa gradnjom, i poslije tri-četiri mjeseca dođu - sve što su napravili dignuto u vazduh! Govorim o ljudima koji ipak imaju neku vlast i koji nisu toliko ugroženi kao običan narod. To vam je isto kao kod nas sa ovom energetikom - nezaposlenost, a odbijaju projekte. E, tako je i dolje”, veli Jusupović. “Onaj običan narod gleda samo da preživi, ako šta dobije - dobro je. Sa druge strane, pobunjenici imaju svoje ciljeve i tako rade - prate ko odakle dolazi, koga će napasti... Mi smo imali sreću, iako smo mogli hiljadu puta doći u situaciju da budemo napadnuti. Recimo, Rumunima i Poljacima koji su radili u našoj pratnji to se dešavalo. Nama, srećom, nije.”
Iako je posao kojim se bavi sam po sebi rizičan, major Janković tvrdi da tokom boravka u Iraku nikada nije osjetio strah ili se našao u direktnoj životnoj opasnosti: “Naravno, opasnost uvijek postoji, kada se granatira baza i slično. Možda i jeste bilo kritičnih situacija, otkud znam - možda je neko nekada namjeravao da uradi nešto. Dešavalo se, recimo, da prođemo nekom cestom i da nekoliko sati nakon toga na tom mjestu kuda smo prošli neko aktivira minu i pogodi američko vozilo. Toga je bilo, ali nikada nismo upali u neku zasjedu, ili da je neko pucao na nas.”
Američke baze u Iraku liče na male gradove. Sve što je vojnicima potrebno za život nalazi se u bazi - od prodavnica, luksuzno opremljenih teretana, sportskih terena, vešeraja, brice (čije se usluge plaćaju), do brojnih restorana koji na meniju imaju sve što poželite, od indijske kuhinje do pizze. Najveća i najimpresivnija je baza u Bagdadu, kompleks u kojem se nalazi pet glavnih komandi i gdje je smješteno oko 50.000 vojnika i civila. Pored sveprisutnih Amerikanaca, naši vojnici najviše su se družili sa Poljacima, ali i sa brojnim bosanskohercegovačkim civilima koji rade u Iraku. Veliki broj Bosanaca radi za kompaniju KBR koja Amerikancima obezbjeđuje logističku podršku. U njoj je radio i 30-godišnji Nedim Nuhanović iz Lukavca, koji je prošle godine poginuo u Afganistanu.
“Puno ima naših ljudi dolje, pogotovo iz Tuzle, Živinica, Lukavca, od djevojaka, pa do muškaraca od 60-70 godina koji rade kao vodoinstalateri, stolari, menadžeri, supervizori... Većina je došla u Irak po preporukama iz baze Orao i na Ljubačama. I njih zaista cijene dolje, pogotovo električare, mehaničare... Fizička radna snaga su ljudi iz Bangladeša, Pakistana, Indije - oni voze kamione, čiste, dok naši ljudi rade te majstorske poslove. Mislim da niko ne raspolaže tačnim podacima koliko je naših ljudi tamo, ali ima ih ogroman broj. Baš sam vidio jednog prijatelja iz Živinica, nismo se vidjeli ni čuli dvije godine i sretnemo se u Iraku!? Bilo je ono: 'Otkud ti?!'“, kroz smijeh priča Admir.
“To je malo drugačiji sistem nego ovdje”, kaže Janković. “Kod nas se civilno lice u vojsci izjednačava sa vojnim licem, a tamo je to podijeljeno kao nebo i zemlja - vojnik je vojnik, a civil je civil. Bilo koji vojnik da se požali na nekog civila, zna se čija je tu 'starija' i kakav će biti ishod. Tamo vojnik ne radi bukvalno ništa osim vojničkog posla - ne pere suđe, ne sprema hranu, ne čisti, znači, isključivo ono što je njegov posao.”
VOJNIK STO NA SAT
Naši sagovornici kažu da bi se, ukoliko bi im se pružila prilika za to, ponovo vratili u Irak.
“Za mene je takav angažman nešto što jednostavno više odgovara vojnom pozivu koji sam izabrao, a ne ono sjedenje u kancelariji, pisanje izvještaja i slično. Nema novca kojim se može platiti to iskustvo koje sam stekao u Iraku. To je, prije svega, jedna humanitarna aktivnost. Jesmo nosili oružje, ali ipak smo pomagali tom narodu da živi bezbjedno. Sadam je bio pravi kolekcionar granata, mina, raketa... od kineske, francuske, egipatske, američke, pa do JNA granate, sve možete naći. To su bila ogromna skladišta oružja, koja su Amerikanci gađali iz zraka i onda je došlo do njihovog rasprskavanja”, objašnjava Jusupović i sa osmijehom dodaje: “ A otplatio sam i kredit, dobro je... Ozbiljno, išao bih ponovo, ali sada mi novac ne bi bio prioritet. Jednostavno, legao mi je taj posao - 24 sata si aktivan, osjećaš da si kao totalni vojnik! Pored toga, usavršavate jezik, stičete nova znanja, gledate kako to rade ljudi koji su daleko razvijeniji u vojnom segmentu od nas, kako rješavaju probleme... Pokazali smo u Iraku da imamo sposobne ljude, a olakšali smo i našim civilima koji dolje rade.”
Janković kaže da ne razumije negativne reakcije koje su se pojavile u bh. javnosti nakon odluke da se naši vojnici pošalju u Irak: “Ako ja želim da idem dobrovoljno, ne vidim zašto bi me neko sprečavao u tome. Ne može neko više da voli moj život od mene samog. Osim toga, uloga naše misije tamo nije bila represivna, usmjerena na razaranje, napade, hapšenja ili bilo šta tome slično. Naša misija je bila usmjerena na uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava koja nekome mogu oduzeti život. Po meni, ta misija je bila humana i pozitivna. Išao bih ponovo kada bi se proširio naš kontingent, ali ne bih ponovo obavljao istu dužnost, nego nešto drugo.”
“Ako hoćemo u NATO, moramo se dokazati. Neće nas niko prihvatiti zato što smo lijepi, zgodni i pametni “, zaključuje Jusupović dok nam, onako usput, spominje kako je preživio i genocid u Srebrenici: “Kad bi mi sada i naredili da idem, bez pogovora bih spremio kofere i otišao. Jer, vojnik sam.”
(Multi)nacionalno pitanje bez odgovora
VAŽNO JE SAMO VRATITI SE ŽIV
Među vojnicima multinacionalnog bh. kontingenta u Iraku, kaže Jusupović, vladala je uglavnom sloga i razumijevanje: “Naravno da je bilo nekada i nesuglasica, to je normalno, ali da smo imali bilo kakvih sukoba ili prepirki na nacionalnoj osnovi - nikada. Tamo nema tog vječnog pitanja nacionalnog ili vjerskog, koje je kod nas uvijek 'na tapetu'. Jednostavno, bitno je samo da odradimo posao i da se svi vratimo živi i zdravi.”
Vjerski praznici su se proslavljali redom, na čuđenje Amerikanaca.
“Evo, prošle godine potrefio se Ramazanski bajram, pa Sveti Nikola, pa Kurban-bajram, pa Božić, Nova godina, pa srpski Božić i Nova godina. I tako, mi sjedimo, slavimo Bajram, izađu ovi Amerikanci i pitaju: 'Šta slavite?' Mi im kažemo: 'Bajram, hajde sjedite, pridružite nam se.' Onda, za dva-tri dana dođe Sveti Nikola. Amerikanci opet pitaju: 'Šta sad opet slavite?' Mi kažemo: 'Svetog Nikolu!' I onda im više ništa nije bilo jasno... Kažu: 'Pa vi slavite sve, ne možemo vas pratiti!' Stvarno smo imali fenomenalan odnos, to je gotovo nevjerovatno poslije rata u Bosni i svega što se dešavalo... Mada, to su mlađe generacije, mora se i to uzeti u obzir. Ja sam '75. godište i bio sam jedan od starijih tamo”, priča poručnik Jusupović.
Porodične veze
PORODICI SAM GOVORIO DA NE PADAJU GRANATE
Razdvojenost od porodice je ono što je vojnicima tokom misije u Iraku najteže palo.
“Prvi put kad sam išao, bilo je malo diskutabilno, neko pritajeno neslaganje u porodici, ali opet nije bilo pretjerano dramatično, neke histerije i slično”, kaže Janković.
“Kao i sve u životu, odlazak u Irak ima pozitivnu i negativnu stranu. Prije svega, radi se o jednom odricanju - šest mjeseci ste bez porodice, nalazite se u ratnom okruženju, a sa druge strane, ako imate neki cilj pred sobom kao što sam ja imao i znate da ćete taj cilj ostvariti svojom upornošću i odricanjem, onda je sve lakše. Opet, ako se nešto dogodi u porodici, dijete vam se razboli ili bilo šta, vi ste daleko i ne možete učiniti ništa. Ali, ne pomišljam ni na što loše, uvijek sam pozitivno gledao na život i to je to. Granatiranja je bilo, ne može se reći da nije. Kada bi me supruga nazvala na telefon i pitala padaju li granate, govorio sam joj da ne padaju. Ja sam šest godina proveo u Turskoj na vojnoj akademiji, od '96. do 2002. i mislim da mi je i to iskustvo puno pomoglo dok sam bio u Iraku. Ko izdrži pod turskom čizmom, gdje je disciplina rigorozna - to je poseban “Irak”!”, kaže Jusupović.
Tags: Армия Боснии и Герцеговины, Война в Ираке
Subscribe
  • Post a new comment

    Error

    Comments allowed for friends only

    Anonymous comments are disabled in this journal

    default userpic

    Your reply will be screened

    Your IP address will be recorded 

  • 1 comment