Олег Валецкий (prom1) wrote,
Олег Валецкий
prom1

Боснийци на Востоке

Согласно журналу "Слободна Босна" за 18ое марта 2010 года http://www.slobodna-bosna.ba/ в Ираке,Афганистане,Кувейте и Дубае работает от трех до пяти тысяч граждан Боснии и Герцеговины в различных американских военных базах.и британских компаниях.Из них большая часть мусульмане из районов Тузлы,Калесии,Живиницы и Лукавца.Заработная плата от трех до пяти тысяч долларов.Посреднические компании,которые согласно статье действуют главным образом в Сербии и вербуют граждан Сербии,берут до 40% зарплаты и тем самым она для граждан Сербии становится ниже.
О гражданах Сербии в Афганистане статья в газете "Вечерни Новости"(Белград)
http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=10&status=jedna&vest=173802&title_add=Svaki%20dan%20u%20paklu%20i%20strahu&kword_add=avganistan,%20sandra%20m
Статья из журнала "Слободна Босна" под катом Na području Tuzle, Lukavca, Živinica i Kalesije, najpoželjniji poslodavac godinama su američke kompanije koje regrutiraju pomoćno osoblje za rad u američkim ratnim vojnim bazama; „Slobodna Bosna“ istražila je koliko Bosanaca radi u američkim vojnim bazama, kako su regrutirani i koliko je do sada poginulih
I nakon pogibije Almira Bikovića, ne smanjuje se interes za odlazak na ratna područja

Internet portal www.bliski-istok.ba, u ponedjeljak, 15. marta, bio je zbog preopterećenja zagušen i privremeno „oboren“. Nekoliko hiljada posjetilaca na ovome portalu, koji na svom forumu i kroz vijesti iz prve ruke, donosi najpouzdanije informacije o uposlenim građanima Bosne i Hercegovine u vojnim misijama u Iraku, Afganistanu, Kuvajtu i Dubaiju, pokušavalo je od samoga jutra provjeriti vijest da je u kampu američkih snaga u Bagramu granata usmrtila jednu, a ranila pet osoba iz BiH. Do kasno navečer bilo je nemoguće doći do potvrde informacije da je u napadu talibana smrtno stradao Almir Biković (32) iz Lukavca. Potvrdu strašne vijesti Almirovi roditelji dobili su tek ujutro narednog dana, kada su začuli zvono na vratima svoga stana i vidjeli dva uposlenika amerčke kompanije Fluor, u pratnji lokalnog prevodioca.
„Znali smo da se našem Almiru nešto desilo. Ništa nam nisu morali kazati.“

PRIMAMLJIVE ZARADE
Vlasti Bosne i Hercegovine ne raspolažu informacijom koliko naših građana trenutno radi za kompanije koje servisiraju američku vojsku u okviru misija na Bliskom Istoku. Procjene govore da se broj angažiranih u KBR-u, Bown&Routhu i Fluoru kreće između tri i pet hiljada, od čega su čak tri četvrtine iz Lukavca, Tuzle, Živinica i Kalesije. Američki kontingent vojnika u okviru IFOR-a, a potom SFOR-a, tokom desetogodišnje mirovne misije u Tuzli uspio je izgraditi odlične odnose s lokalnom zajednicom, osobito s lokalnim osobljem koje je bilo angažirano pri vojnoj misiji. Odlazeći iz BiH, Amerikanci su sa sobom poveli i veliki broj Bosanaca koji su se dokazali na poslu. U razgovoru sa brojnim uposlenicima pomenutih kompanija došli smo do nevjerovatnoga podatka da je najmanje 30.000 osoba prošlo kroz neki vid poslovnog angažmana sa američkim snagama, a za petnaest godina nije se desila skoro ni jedna incidentna situacija. Stoga, kod odabira uposlenika Amerikanci na visoko mjesto stavljaju upravo građane Bosne i Hercegovine, kao vrijedne, pouzdane i vjerne suradnike. Nisu rijetki čak ni uposlenici s kontinuiranim angažmanom duljim od deset godina, koji danas imaju moćne menadžerske pozicije i mjesečna primanja za bosankohercegovačke prilike teško pojmljiva koja se kreću i do više desetina hiljada dolara.
Inače, prosječna plaća uposlenika u ovim kompanijama kreće se oko pet hiljada dolara ukoliko su angažirani direktno od KBR-a, Brown&Routha ili Fluora. Ako su pak angažirani od neke kompanije sa Balkana koje surađuju sa Amerikancima, a takvih je najviše u Srbiji, onda je vrbovanje za Irak i Afganistan jeftinije za 40% i uposlenici u najboljoj varijanti zarađuju oko 3.000 dolara mjesečno.
Ranije je odabir uposlenika bio nešto kompliciraniji - izabrani kandidati najprije su odlazili u Hjuston, na jednomjesečnu edukaciju i pripreme za život u vojnoj bazi, ali se danas, zbog smanjenja troškova, angažirani odmah šalju u ratno grotlo.
Predstavnici kompanije Fluor od sredine decembra stalno borave u Hotelu Tuzla, gdje svakodnevno obavljaju 100-150 razgovora sa kandidatima zainteresiranim za odlazak u Afganistan. Potpuno je nejasno, i tom informacijom niko ne vlada osim odgovornih u ovoj kompaniji, koliko će ove godine ljudi iz BiH otputovati u ratnu zonu kako bi dobili mogućnost za dobru zaradu. Vlasnik internet portala Bliski-istok.ba, lukavački poduzetnik Adnan Jašarević, kazao je za Slobodnu Bosnu da raspolaže utemeljenim procjenama da je samo u prošloj godini iz tuzlanske regije u Afganistan i Irak otišlo oko 500 osoba. On smatra da je to otprilike godišnji nivo potreba za bosanskohercegovačkim građanima, s obzirom da se u toku godine jedna trećina od ovoga broja zauvijek vrati u BiH, ili potraži angažman na nekoj drugoj destinaciji gdje američke kompanije imaju ugovorene poslove. Česti odlasci su u Kosovo, Kuvajt ili u Dubai.

„ŠTELA“ ZA AFGANISTAN
I u utorak, 16. marta, kada su svi mediji u BiH objavili informaciju o pogibiji Almira Bikovića, u holu Hotela je bilo pedesetak osoba, koje su se nadale prolasku na testu za odlazak u Afganistan. Svi sa kojima smo razgovarali imaju određenu dozu straha, ali su spremni na rizik kako bi ostvarili dobru zaradu. Mjesecima su učili engleski jezik, posjećivali zubara i vršili „saniranje“ zdravstvenog stanja, kako bi zadovoljili zahtjeve Fluora. Interesantno je da u Tuzli i Lukavcu u ovom trenutku vlada potraga za nekim ko može „srediti“ odlazak i da su svi spremni platiti čitavo malo bogatstvo da se nađu na takvoj listi. Jer, danas Tuzla i Lukavac imaju svoje komplekse stambenih zgrada koji se zovu Iračanka, odnosno Afganistanka, a u kojima su smješteni upravo uposlenici američkih kompanija koje rade u Iraku i Afganistanu. Tu su stanovi plaćani gotovinom i po cijeni od preko 2.000 maraka po kvadratu, a u Tuzli se već grade nove zgrade sa cijenom kvadrata od 2.240 maraka.
Almir Biković, jedinac u porodici, bio je jedan od deset hiljada mladih Lukavčana koji su pokušali angažmanom na poslovima za međunarodne kompanije obezbijediti bolju budućnost. Nakon smrti sugrađanina Nedima Nuhanovića, u junu 2008. godine, Biković je drugi poginuli Bosanac angažiran u američkim kompanijama. Godinu dana ranije u Iraku od srčanog udara je preminuo Juso Sinanović iz Živinica.
Svjedočenja naših sugovornika, koji su i danas angažirani u Iraku i Afganistanu, govore da na vojne kampove svakodnevno padaju granate i mogućnost za stradanje iz dana u dan je sve veća. Međutim, teško ekonomska kriza s kojom se suočava BiH, dovela je brojne mlade ljude pred tešku dilemu. U izboru da li da budu gladni i na ulici ili da stave glavu u torbu i krenu u Afganistan po obećanu šaku dolara, oni se po pravilu odlučuju da odu u rat.
Bolje umrijeti sit nego živjeti gladan
MEHMED ĐEDOVIĆ, ČLAN UDRUŽENJA PISACA BIH, ODLUČIO OTIĆI U AFGANISTAN
Mehmed Đedović, pjesnik i romanopisac, dobitnik brojnih domaćih književnih nagrada, danas nezaposlen, donio je prošle sedmice odluku da aplicira za odlazak u Afganistan:
„Godinama pokušavam dobiti bilo kakvo radno mjesto, ali je sve uzalud. Za osobe koje žele da se bave kreativnim poslom i da misle svojom glavom u našim čaršijama nema hljeba. Ja moram pronaći način da dostojanstveno prehranim porodicu i preživim ovo teško vrijeme. Zato sam spreman bilo šta raditi da bih zaradio i preživio. Vjerujte, bolje je u Afganistanu gdje se gine, nego ovdje. Tamo bar ubijaju brzo - ovdje to traje godinama“, kaže rezignirano Đedović.
Tags: Афганистан., Босния и Герцеговина, Ирак, Частные военные компании
Subscribe
  • Post a new comment

    Error

    Comments allowed for friends only

    Anonymous comments are disabled in this journal

    default userpic

    Your reply will be screened

    Your IP address will be recorded 

  • 0 comments