Олег Валецкий (prom1) wrote,
Олег Валецкий
prom1

Милан Лукич

В 748 номере журнала "Slobodna Bosna" http://www.slobodna-bosna.ba/ вышло интервью журналистки этого журнала Ниджары Ахметашич с Миланом Лукичем осужденным в Международном суде в Гааге на пожизненное заключение по обвинению в убийствах до двух сотен боснийских мусульман-"бошняков" из Вишеграда.Сам Милан Лукич осуществлявший в годы командовоние "интервентной(быстрого реагирования)" ротой Вишеградской бригадой Дринского корпуса ВРС,помимо этого в Сербии в 1994 году был осужден на 20 лет за убийство несколько десятков мусульман-граждан Юголавии(Сербии и Черногории) осуществленных его группой в Северине,где был ими остановлен автобус,и в Штырпце,где был ими остановлен поезд.
В своем интервью Милан Лукич отрицает обвинения и ответственность за преступления возлагает на начальника полиции Вишеграда Ристо Перишича и председателя общины Вишеград Бране Савовича,которые были членами организация "Превентива" созданной в МВД Республики Сербской после окончания войны для защиты Радована Караджича.
Согласно Милану Лукичу Перишич и Савович организовали его преследование и в договоре с министром МВД Республики Сербской Зораном Джеричем, начальником полиции Радомиром Негушем и его наследником на этой должности Драгомиром Анданом организовали сначала убийство его брата в 2004 году в Вишеграде а затем и выдали самого Милана Лукича в Гааг из Аргентины где тот скрывался.
Подробный текст на сербском под катом
ZLOČINI U VIŠEGRADU OČIMA DŽELATA
Milan Lukić odgovara iz Haaga
MILAN LUKIĆ, DOŽIVOTNI ZATVORENIK, IZ HAAGA PORUEUJE
MILAN LUKIĆ, zločinac iz Višegrada kojeg je Tribunal u Haagu (nepravomoćno) osudio na doživotni zatvor, u nekoliko navrata je iz haške sudnice pozvao sve novinare u regiji da objave njegovu “istinu” o zločinima Višegradu i prozove “prave krivce” odgovorne za stravične pokolje na Bošnjacima u ovom gradu; “Slobodna Bosna” prihvatila je Lukićev poziv i nakon četiri mjeseca sudsko-birokratske procedure dobila njegove autorizirane odgovore koje u cijelosti prenosimo

Milan Lukić: “Ispaštam za zločine koje su osmislili i proveli čelni ljudi Višegrada Brano Savović i Risto Perišić, koje niko ne traži i koji me godinama pokušavaju likvidirati”

Godine 1992. hotel Vilina vlas kraj Višegrada pretvoren je u logor za djevojčice i djevojke. Njih preko 200 (tačan broj nikada nije utvrđen) bilo je ovdje zatočeno, silovano, mučeno... tokom maja, juna i jula te godine. Preživjelo ih je samo desetak. Tijela ubijenih nikada nisu nađena. Skoro dvadeset godina poslije, ekipa Slobodne Bosne posjetila je hotel, danas ponovo banjsko lječilište. Poluprazni hodnici kao da još odjekuje glasovima djevojčica koje preklinju za milost i zvukovima bijesnih, pijanih, obijesnih vojnika. U sobama su i danas isti kreveti kao i tokom rata, isti su i zastori, tepih, stolice... Svaki pedalj ovog hotela mjesto je užasa.
„Milan Lukić me je odveo u Vilinu vlas. Prvo su me odvodili i vraćali kući, nekoliko dana. Onda su me ostavili tamo. Ne znam više koliko puta su me silovali... Bilo je tu puno žena. Svuda je bila krv. Sve sobe su bile zaključane... Vojnici su nam svaki dan bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kada su htjeli da nas siluju... Na meni su gasili cigarete, sjekli me noževima... Nismo bile u stanju razgovarati. Samo smo zurile u jednu tačku i plakale. Potpuno izgubljene. Nismo znale ni koliko vremena je prošlo. Znale smo za vrijeme samo kada bi došli po nas da nas vode i da nas siluju", ispričala je M.K. koju danas smatraju nepouzdanim svjedokom pred sudovima jer je pod stalnom psihijatrijskom pažnjom zbog svega što joj se desilo u ratu, kao i ostale preživjele.
U intervjuu koji je iz pritvorske jedinice Haškog tribunala dao za Slobodnu Bosnu Milan Lukić kaže da nije bio u Vilinoj vlasi, niti je imao svoju jedinicu tokom rata.
„Mislim da je ovo dobra prilika da ovu laž o meni kao komandantu bijelih, sivih ili ne znam kakvih orlova ili osvetnika skinemo sa mojih leđa i da prekinemo slične fabrikacije koje neki pojedinci šire u medijima i na druge načine kako bi prikrili svoju odgovornost…Nisam imao svoju jedinicu…”, tvrdi Lukić.

NEKI DRUGI BELI ORLOVI
Haški tribunal je izrekao nepravosnažnu presudu Milanu i Sredoju Lukiću u julu 2009. godine. Sredoje je osuđen na 30 godina, a Milan na doživotnu kaznu zbog zločina koje su počinili u Višegradu tokom rata. Nakon izricanja presude Tužilaštvo se žalilo na dio koji se tiče Sredoja i visine kazne, ali ne i Milana Lukića i utvrđenih činjenica. Oba optužena su se žalila na presudu i odluka bi mogla biti saopštena tokom godine. Nijedan nije bio optuženi, niti su osuđeni za silovanja. U ranijim izjavama, Carla del Ponte, bivša glavna tužiteljica, tvrdila je da nisu mogli naći svjedoke o silovanju. Ipak, tokom suđenja nekoliko svjedokinja je govorilo o tome. U presudi stoji da je Tužilaštvo saslušalo svjedoke o silovanju “u svrhu pobijanja predočenih alibija”, te da se vijeće, kako Lukić nije optužen za silovanje, “nije bavilo utvrđivanjem krivice”.
Brojni svjedoci tokom suđenja tvrdili su i da je Milan Lukić bio pripadnik jedinice Beli orlovi ili Osvetnici, što on također negira nudeći kao argument presudu. Zaista, u presudi Haškog tribunala iz 2009. stoji kako pretresnom vijeću “nisu predočeni uvjerljivi dokazi o tome da su Milan i Sredoje Lukić bili pripadnici Belih orlova ili Osvetnika, kao ni o povezanosti grupa sa bilo kojim od zločina za koje se terete…”
Lukić se ipak sjetio da je nekada išao u Vilinu vlas. “Koliko ja znam, dok je Užički korpus (Jugoslovenske narodne armije, JNA, koja je grad napustila 19. maja, op.a.) bio u Višegradu, jedinica zvana Beli orlovi bila je smještena u Vilinoj vlasi. Pripadnici su bili pojedinci koji nisu imali veze sa područjem Višegrada. Šta više, oni su bili direktno povezani sa načelnikom općine Branom Savovićem (lider Srpske demokratske stranke, SDS, Višegrad ) i Ristom Perišićem (predratni profesor srpsko-hrvatskog jezika, tokom rata načelnik u Službi javne bezbjednosti). Nakon što se Užički korpus povukao, Beli orlovi su se premjestili u hotel ‘Višegrad’ u centru grada… Znam i da je kompleks starog banjskog lječilista služio kao logistička baza za pripremanje hrane za Vojsku Republike Srpske (VRS) i djelimično za smještaj izbjeglica. Svi članovi policije su također jeli tamo. I ja sam išao tamo da ručam nekoliko puta. Specijalci sa Pala također su povremeno ostajali tu kada su imali zadatke na području Višegrada. Cijela organizacija je išla kroz Krizni štab koji je imao pod kontrolom sve u sklopu Viline vlasi, uključujući i hotel”, kaže Lukić.
Drugačije je govorio tokom rata. U intervjuu koji je dao za beogradski časopis Duga 1992. godine, hvaleći se svojim ratnim “podvizima”, pričao je kako se po povratku iz Ciriha priključio jedinici koju je formirao njegov rođak Sredoje “i izvjesni Niko Vujačić”. Tada je rekao i da je komanda te jedinice bila u hotelu Vilina vlas. Također je govorio kako je jedinica formirana jer su smatrali da je tamošnja policija potpuno neefikasna.
Milan Lukić za Slobodnu Bosnu sad kaže kako je od 1990. do početka maja 1992. godine bio na “privremenom radu” u Švicarskoj odakle se vratio na poziv roditelja. „Kako su moji roditelji bili u selu Rujišta, koje je bilo okruženo muslimanima, u čistom očaju su mi poslali poruku pozivajući me da se vratim i da im pomognem da odu u Srbiju. Odlučan da im pomognem, došao sam u Višegrad 6. maja 1992. godine. Prije nego sam došao u selo, u gradu su me zaustavili neki uniformisani ljudi koje nisam poznavao i tražili mi dokumente. Nakon što sam objasnio zašto sam tu, rekli su da idem u SUP u Višegradu da dobijem dozvolu za kretanje. No, umjesto da dobijem dozvolu, regrutovan sam u sastav rezervne policije. U tom trenutku, komandir policije bio je Dragan Tomić. On me je prepoznao, jer mi je bio nastavnik u školi, i naredio da me rasporede u njegovo lično obezbjeđenje zajedno sa Vidojem i Mladenom Andrićem… Imao sam kontakte sa SUP-om (Sekretarijat unutrašnjih poslova, op.a.) samo kao član ličnog obezbjeđenja komandira Tomića sve dok on nije ubijen. Nakon toga, zajedno sa nekoliko drugih pripadnika rezervne policije, premješten sam u jedinicu VRS…Da budem precizan, prebačen sam u VRS u period između 3. i 6. augusta 1992. godine i tamo ostao do kraja rata, izuzev perioda koji sam proveo u zatvoru u Srbiji.”
Milan Lukić je tokom 1993. i 1994. godine proveo ukupno 10 mjeseci u zatvoru u Srbiji, prvo zbog neprijavljenog boravišta a potom zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja. U oba slučaja je isporučen tadašnjim vlastima RS koji su ga neposredno po ulasku na teritoriji BiH oslobodili. Godine 1994. je u Srbiji osuđen na 20 godina zbog otmice u Štrpcima i Severinu, međutim tu kaznu nikada nije odslužio.

SKRIVANJE U SRBIJI I BIJEG U BRAZIL
U intervjuu za naš list, Lukić ponavlja ono što je već rekao više puta u Haagu, a to je da nije kriv, te svu krivicu prebacuje na Ristu Perišića i Branu Savovića. Obojica danas žive u Srbiji, navodno u Beogradu i Užicu, i nijedan nije odgovarao za zločine u Višegradu. Njihova imena više puta su spominjana tokom suđenja u Haagu, i uvijek su dovođeni u vezu sa počinjenim zločinima u Višegradu. Lukić tvrdi da su oni osmislili sve zločine, te da ga od 1998. godine pokušavaju ubiti.
“Nakon rata, ostao sam u Višegradu, živio i radio slobodno. Unajmio sam prostor i otvorio kafić Atina…U tom period, pripadnici raznih međunarodnih snaga, obavještajci i slični tipovi, kretali su se po gradu. Nekada su dolazili u moj kafić, znali su moje ime jako dobro i da sam bio u ratu i nekada smo o tome i pričali. Ipak, nakon nekog vremena, dobio sam informacije od osobe kojoj sam vjerovao, da su Brane Savović i Risto Perišić, koji su iznenada napustili Višegrad i otišli za Srbiju, organizovali moje ubistvo. Ova informacija mi je potvrđena od osobe koja je trebala u tome učestvovati i koja mi je rekla da je ogromna količina novca uložena u to i da će se to desiti prije ili kasnije. Znajući na šta su spremni, odlučio sam da odmah napustim Višegrad. Koristeći tajne kanale, stigao sam u Beograd gdje sam, pokušavajući da prikrijem moje sklonište, boravio u nekoliko stanova, koristeći lažne dokumente”, tvrdi Lukić.
Prema njegovim interpretacijama, nakon napuštanja Višegrada, Savović i Perišić nastavili su svoju potragu za njim. “Svojim vezama su širili informaciju da sam postao špijun, da radim za CIA i da sam za vrijeme bombardovanja NATO snagama davao tajne informacije o važnim metama u Srbiji. Istovremeno sa ovom propagandnom kampanjom, Savović i Perišić organizovali su ubistvo mog brata Novice u njegovoj porodičnoj kući u Višegradu pred očima njegove djece i žene. Cijela akcija je dogovorena na Zlatiboru, gdje su se sastali tadašnji ministar policije RS Zoran Đerić, direktor policije Radomir Njeguš, glavni špijun Dragan Andan i komandir policije u Višegradu Siniša Kosorić. Uprkos činjenici da su imali vrlo pouzdane informacije da nisam u Višegradu, ova grupa, oslanjajući se na lažne informacije koje su im dali Savović i Perišić, izvela je akciju, ubijajući mog brata, koji nije pružao otpor niti je imao oružje. Ova tragedija je doprinijela da shvatim da će oni koji su izdali naredbu nastaviti likvidirati članove moje porodice sve dok ne ubiju mene. Da zaustavim njihove planove, odlučio sam napustiti Srbiju kako bih jednom mogao svjedočiti o njihovim zločinima. Iz Srbije sam prvo otišao u Brazil, a onda u Argentinu, gdje sam uhapšen. Niko mi nije pomogao da to uradim jer za tim nije bilo potrebe. U Beogradu sam kupio krivotvoreni pasoš na tuđe ime za 300 eura i preko Makedonije i Beograda otišao za Brazil”, kaže Lukić.
Novica Lukić, za kojeg Višegrađani tvrde da nije učestvovao u zločinima tokom rata, ubijen je u svojoj porodičnoj kući 2004. godine tokom akcije MUP-a RS-a. Prema zvaničnom saopštenju iz MUP-a, on je stradao u toku akcije potrage za Milanom i Sredojem Lukićem.
Nema potvrde da su njegove tvrdnje istinite, ali ni da nisu. Njegove veze, ali i sukob, sa Savovićem i Perišićem potiču još iz rata kada su ova dvojica, sa funkcija koje su imali, mogli donositi važne odluke u Višegradu. Također su, tvrde izvori Slobodne Bosne, njih dvojica bili zaduženi za raspodjelu “ratnog plijena” zbog čega su prvi put i došli u sukob sa Lukićem.
Nakon rata, svi su bili dio kriminalne grupe Preventiva, koja je bila angažovana na pružanju podrške haškim bjeguncima. Navodno je dio sredstava za rad ove grupe dolazio od trgovine heroinom. Dobit, odnosno raspodjela, bila je uzrok sukoba među pripadnicima Preventive. Visoki predstavnik u BiH je 2007. godine smijenio Dragomira Andana sa mjesta direktora policije RS-a zbog sumnji da je učestvovao u pomaganju optuženima za ratne zločine, što ovaj negira kao i veze sa Milanom Lukićem. “Nemam komentara na to što je on rekao. Ja sam prema njemu odgovoran za sve što mu se desilo, što je uhapšen, što je u zatvoru…Ne želim o njemu da pričam. To je zločinac koji je dobio što je zaslužio”, kaže Andan.
Siniša Kosorić, danas načelnik dežurnog operativnog centra pri MUP-u RS-a, također negira ovo što je Lukić tvrdi. “Ja sam 2004. godine, kada je njegov brat ubijen, bio na čelu policije u Višegradu i zato me on spominje. On to što priča govori jer je u zatvoru i jer traži krivce za to. Zvanične institucije su rekle da odjel u kojem sam bio nije imao ništa sa ubistvom Novice Lukića. Ja nikada nisam imao nikakve kontakte sa Lukićem, a tokom rata sam ga samo viđao u gradu”, tvrdi Kosorić danas.
Radomir Njeguš danas radi na mjestu savjetnika u pravnoj službi Telekoma RS u Brčkom, ali i pored pokušaja nismo uspjeli doći do njega kako bi komentarisao Lukićeve navode, kao ni do Đerića.
Milan Lukić, od Višegrada do Haaga
U ARGENTINI JE UHAPŠEN SA LAŽNIM DOKUMENTIMA
Milan Lukić je rođen 6. septembra 1967. godine. Optužnica u Haagu protiv njega podignuta je 1998. godine, ali je nekoliko puta mijenjana do njegovog konačnog hapšenja u augustu 2005. godine u Buenos Airesu, u stanu u luksuznoj četvrti, sa dokumentima na ime Goran Đukanović. Pri hapšenju kod njega je pronađena velika količina novca.
Na presudu koja je izrečena 2009. godine žalbu je podnijela odbrana Milana Lukića tražeći oslobađajuću presudu ili da se dio suđenja obnovi. Nakon izricanja presude, na jednoj od održanih statusnih konferencija, Lukić je rekao da je “nevin osuđen” dok su pravi krivci i dalje na slobodi.
Višegrad, ovih dana
BEZ TRAGA ŽIVOTA
U Pionirskoj ulici u Višegradu danas ne žive Bošnjaci. Skoro sve kuće duž ove ulice su naseljene, osim jedne koja je zgarište od 1992. godine. Kuća je nekada pripadala Ademu Omeragiću. Eini se da niko ni ne prilazi ovoj kući. Savjetuju nas da ne pokušavamo da pričamo o toj kući sa nekim od današnjih stanovnika Pionirske ulice u kojoj je u junu 1992. godine živo spaljeno najmanje 59 osoba. Bili su starosti od dva dana do 70 godina. Među žrtvama je, stoji u presudi, i Ismeta Kurspahić “približna starost 26 godina”.
Lukić pokušava oboriti ovaj dio presude tvrdeći da Ismeta nije umrla u kući u Pionirskoj, jer je njeno tijelo pronađeno 2009. godine u masovnoj grobnici koja nije vezana za ovaj zločin. Preživjeli pak tvrde da Ismeta jeste bila među žrtvama. Slobodna Bosna saznaje da je Ismeta uspjela napusiti kuću u plamenu, te da postoji pisani trag da je 18. juna, četiri dana nakon zločina, bila u Domu zdravlja gdje joj je pružena pomoć usljed zadobijenih opekotina po tijelu. Uz posmrtne ostatke koji su identifikovani da pripadaju Ismeti Kurspahić nađena je i longeta koja joj je bila na ruci.
Nekoliko dana nakon Pionirske, ljudska lomača zapaljena je i na Bikavcu. Ovaj put zapaljeno je “najmanje 60 ljudi”. I za ovaj zločin osuđen je Milan Lukić. Tijela stradalih još nisu nađena. Na mjestu gdje je nekada bila kuća Aljića, danas stoje samo temelji, prekvireni gomilom smeća. Okolne kuće se popravljaju, većina ih je naseljena, ali ovdje niko ni ne pokušava da udahne život. Danas na Bikavcu, gdje su nekada živjeli samo Bošnjaci, ima sedam povratničkih kuća. Među njima su i Ševala i Derviš Ustamujić. Ševala kaže da su se njih dvoje vratili prvi, prije deset godina. “Šta ću, sine, kuća mi ovdje, pa kako god.” Oboje su napustili svoj dom noć prije nego je zapaljena kuća Aljića.
Danas na području općine Višegrad živi oko 1.000 Bošnjaka, onih koji tu borave tokom cijele godine. Kažu nam da ih tokom ljeta bude i do 4.000. Prema popisu od 1991. godine, područje općine Višegrad brojalo je 21.199 stanovnika, od čega su više od 62 posto bili Bošnjaci, a preko 32 posto Srbi. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, tokom rata u Višegradu je ubijeno, ili nestalo, više od 1700 stanovnika. Većina je stradala tokom prve godine rata.
Među povratnicima danas je najviše starijih ljudi, ali ima i nekoliko porodica sa djecom. Samo povratnici pričaju o Milanu Lukiću, još uvijek sa primjetnim strahom. “Svi ovdje znaju sve o Lukiću. Ali, neki su bili s njim u ratu, radili isto, i zato ne pričaju. Drugi se pak plaše posljedica jer ako progovore, i ako neko sazna, onda će biti proglašeni izdajnicima. Morate biti jako hrabri da živite u Višegradu i da slobodno govorite,” kaže nam N. koji ne živi u svom gradu, ali redovno odlazi tamo i misli da nije bezbjedno govoriti o ratu, ali ni onom što se danas dešava. “Previše je onih koji su radili svašta tokom rata i koji su i dalje slobodni. Lukić jeste bio najgori, ali nije bio jedini.”
Tags: Босния и Герцеговина, Военные преступления, Война в Боснии и Герцеговине, Республика Сербская
Subscribe
  • Post a new comment

    Error

    Comments allowed for friends only

    Anonymous comments are disabled in this journal

    default userpic

    Your reply will be screened

    Your IP address will be recorded 

  • 0 comments